Park prirode Velebit službeno je proglašen zaštićenim područjem 29. svibnja 1981. godine. Proglašenje je rezultat višegodišnjih nastojanja da se očuva jedinstvena prirodna i kulturna baština Velebita, koji se ističe izuzetnom biološkom raznolikošću, geološkim posebnostima i krajolicima iznimne ljepote. Zbog širokog spektra raznolikosti i svojih vrijednosti, Velebit je 1978. godine uvršten u UNESCO-ov Program čovjek i biosfera (MAB) kao rezervat biosfere, što dodatno potvrđuje njegovu globalnu važnost.

Kao najveće zaštićeno područje, Park prirode Velebit se prostire na površini od 1.829 km². Obuhvaća cijelu planinu Velebit te se proteže u smjeru sjeverozapad - jugoistok duž obale Jadranskog mora u duljini od 145 km. Geografski se Velebit može podijeliti na tri dijela razdvojena prijevojima: Sjeverni Velebit (od prijevoja Vratnik do prijevoja Veliki Alan), Srednji Velebit (od prijevoja Veliki Alan do Baških Oštarija) i Južni Velebit (od Baških Oštarija do doline rijeke Zrmanje) pri čemu svaki od ovih dijelova ima svoje specifične prirodne karakteristike i geomorfološke oblike.

Park prirode Velebit obiluje raznolikošću, od šumskih staništa i šikara, travnjačkih staništa, stjenovitih i podzemnih staništa do vodenih staništa. Velebitska flora bilježi približno 1900 vrsta i podvrsta s otprilike 80 endema. Na području Velebita svoj dom našle su sve tri velike zvijeri – medvjed, vuk i ris. Prisutna je velika brojnost ptica, šišmiša, vodozemaca i gmazova te kukaca i riba. 

Javna ustanova upravlja, između ostalih i morskim područjima ekološke mreže duž istočne obale Velebitskog kanala, između Senja i Rovanjske. Površina tih područja je 326,8 ha, a ona su: Sv. Juraj-otok Lisac, uvale Malin i Duboka, uvala Ivanča, uvala Zavratnica, uvala Krivača, uvala Vrulja, uvala Jurišnica, vrulja Plantaža i uvala Modrič. Istaknuta je uvala Zavratnica kao značajni krajobraz zaštićen 1964. godine, duga oko 900 m, a široka između 50 i 150 m. Obale su strme i visoke do 100 m pa uvala podsjeća na mali fjord. Kako bi se zaustavio učinak bujice, tehnikom suhozida izgrađene su kaskade i terase na kojima su posađeni čempres, alepski i crni bor, smokva, crnika i dr.